Ivan Savičić zdravstveni profesionalac koji se trenutno usavršava na master studiju Menadžment u zdravstvu, značajan dio svoje profesionalne karijere izgradio je kroz rad u JZU Dom zdravlja „Sveti Vračevi“ Čelinac, gdje je tokom pet godina obavljao dužnost glavnog medicinskog tehničara. Njegov profesionalni put obilježen je kombinacijom neposrednog rada s pacijentima, organizacije procesa, jačanja timske saradnje i kontinuirane potrebe da se sistem rada unapređuje. Kroz takvo iskustvo, Ivan je razvio snažno uvjerenje da kvalitet zdravstvene njege počiva na stručnosti, dobroj komunikaciji i jasno postavljenim procedurama.

Početak karijere…  Sa 19 godina bilježim prvo radno iskustvo. Praktično odmah nakon školovanja i tokom studiranja počeo sam raditi. Za ovu profesiju sam se odlučio jer me uvijek privlačio rad s ljudima, osjećaj da si nekome stvarna podrška u teškom trenutku i činjenica da medicinski tehničar nije “sporedna uloga”, nego važan dio zdravstvenog sistema – neko ko je uz pacijenta, ko prati stanje i drži proces pod kontrolom. Na kraju, od našeg rada direktno zavisi kvalitet zdravstvene njege: tačnost u postupcima, sigurnost pacijenta, pravovremeno uočavanje promjena i način na koji se pacijent osjeća zbrinuto i poštovano.

Radno iskustvo…  U Domu zdravlja „Sveti Vračevi“ Čelinac obavljao sam posao glavnog medicinskog tehničara pet godina, kao i mjesto koordinatora Centra za promociju zdravlja i prevenciju bolesti i povreda, gdje radim na planiranju i realizaciji preventivnih aktivnosti, edukacija i unapređenja procesa. Pored toga, imam iskustvo i u edukativnom radu sa učenicima u Srednjoškolskom centru Čelinac, što mi dodatno pomaže da znanje prenosim jasno i praktično.

Sažetak radnog dana…  Moj dan je kombinacija rada sa pacijentima i organizacije posla. Prije nego što krenu obaveze, uvijek dolazim oko 15 do 7 na posao. Ujutru prvo posložim prioritete – šta je hitno, šta je važno i šta mora biti završeno danas, a zatim obiđem kolektiv. Volim da čujem kako su kolege, da vidim gdje je najveće opterećenje i da eventualno korigujemo raspodjelu posla, jer mi je važno da tim uđe u dan mirno i organizovano. Kao rukovodilac trudim se da budem prisutan i da motivišem ljude da dan prođe kako treba. Nakon toga šaljem izvještaj direktoru o stanju u službama i dalje poslove prema prioritetima i zaduženjima. Kad je sistem dobar, greške su rjeđe. Zajedno sa rukovodstvom Doma zdravlja svaki dan radimo na tome.

Šta Vam je najteže bilo kada ste počeli raditi kao medicinski tehničar, a šta Vam je danas najlakše?  Na početku je bilo zahtjevno nositi se sa težinom pojedinih zdravstvenih stanja i pritiskom koji takve situacije nose, a istovremeno ostati miran i pribran. Smatram da, iako osjećamo određeni emocionalni teret, moramo u sebi naći snagu da djelujemo profesionalno, tačno i smireno, jer pacijentu u tom trenutku najviše treba sigurnost i jasna pomoć. Danas mi je najlakše ono što dolazi sa iskustvom: brže procijenim situaciju, postavim prioritete, komuniciram jasno i organizujem postupke bez nepotrebne panike.

Kako se nosite sa stresnim i zahtjevnim situacijama na poslu?  Prvo smirim situaciju, zatim odvojim činjenice od pretpostavki i radim korak po korak – mislim da je to ključno. U kriznim momentima mi je važno da tim ima jasne uloge i da komunikacija bude kratka i precizna. I uvijek se trudim da pacijent osjeti sigurnost, jer se panika najbrže prenosi.

Koliko je važno povjerenje između medicinskog tehničara i pacijenta i kako se ono gradi u svakodnevnom radu?  Povjerenje je osnova. Bez povjerenja pacijent ne sarađuje, ne kaže sve što treba i ne osjeća se sigurno. Gradi se malim stvarima kao što su korektan odnos, strpljenje, objašnjenje jednostavnim jezikom i, najvažnije, da pacijent vidi da si tu zbog njega, a ne “reda radi”. Trudim se da stalno stavljam fokus na to i da sebe nadograđujem u tom smislu.

Postoji li situacija iz prakse koja Vam je ostala posebno u sjećanju?  Ima više takvih situacija, ali mi posebno ostanu one gdje jedna mirna riječ i prisutnost promijene tok dana pacijentu i on vas nagradi iskrenim osmijehom i zahvalnošću. Nekad je najveća pomoć to što pacijent osjeti da ga neko vidi kao čovjeka, a ne kao broj. To me stalno podsjeća koliko je naš posao i stručan i ljudski.

Nedostaci i prijedlozi za unapređenje rada…  Dodatno bih radio na jasnijim procedurama i boljoj raspodjeli posla. Također, više bih ulagao u kontinuiranu edukaciju i alate koji olakšavaju rad. Kad se procesi ujednače, svi rade lakše i pacijent dobije bolju uslugu. Kada kažem „ujednačavanje usluge“, mislim na cijelu državu. Smatram da je neophodan momenat da radimo na dodatnoj profesionalizaciji medicinskih sestara i tehničara, da budemo ljubazniji i pristupačniji. Neophodno je da postanemo bolji u našem radu, jer pacijenti to zaslužuju.

Kako izgleda saradnja unutar zdravstvenog tima i koliko je timski rad važan u Vašem poslu…  Timski rad je ključan – u zdravstvu niko ne može sam. Dobra saradnja znači jasnu komunikaciju, poštovanje uloga i podršku. Kad tim funkcioniše, brže se donose odluke, manje je grešaka i pacijent to odmah osjeti. U praksi, najbolji timovi su oni gdje se ljudi ne nadmeću, nego se dopunjuju. Svi poslovi koji su prisutni u zdravstvu su podjednako važni; jedni bez drugih ne možemo i to partnerstvo donosi bolju zdravstvenu zaštitu.

Šta smatrate najvećim izazovima s kojima se medicinski tehničari danas suočavaju…  Najveći izazovi su preopterećenost, manjak kadra, sve veća očekivanja pacijenata, a često i nedovoljno sistemsko vrednovanje našeg rada. Tu su i izazovi komunikacije – ljudi su pod stresom, informacije su svuda, a mi moramo ostati tačni, smireni i empatični.

Šta Vas, uprkos izazovima, motiviše u ovom poslu…  Motiviše me osjećaj smisla. Kad vidiš da si nekome pomogao, da si nekome olakšao strah ili ubrzao put do liječenja, to nema cijenu. I iskreno, volim da budem dio sistema koji se može popravljati. Tip sam čovjeka koji voli da ostavi red iza sebe. Posvećen sam i imam ogromnu želju da stvari popravljamo zajedno.

Koliki je za Vas značaj edukacija koje zajednički organizuju Fondacija FAMI i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske…  Edukacije su mi od velikog značaja jer spajaju praksu i savremena znanja. Donose teme koje su realno potrebne na terenu: komunikacija, organizacija rada, uloga zdravstvene njege, kvalitet i standardi. Posebno je važno što jačaju samopouzdanje i kompetencije medicinskih sestara i tehničara i daju nam alate da budemo još bolji u svakodnevnom radu.

Šta Vam pomaže da se nakon teškog radnog dana „resetujete“…  Najviše mi pomažu porodica i fizička aktivnost. Ali nisam umoran, mlad sam. Biće vremena kada ću se i umoriti. Sada je fokus na cilju da naši pacijenti dobijaju bolju zdravstvenu zaštitu.

Kada biste mogli promijeniti jednu stvar u sistemu, šta bi to bilo…  Uveo bih jasniji sistem koji više vrednuje rad medicinskih radnika kroz standardizaciju, kadrovsko jačanje i jasne karijerne putanje. Kada ljudi imaju podršku, jasne uloge i realno opterećenje, kvalitet automatski raste.

Šta biste poručili mladima koji razmišljaju o karijeri medicinskih sestara/tehničara…  Ovo je profesija za ljude koji imaju srce, disciplinu i karakter. Nije lako, ali je pošteno i smisleno. Ako uđeš s namjerom da učiš, da radiš temeljno i da poštuješ pacijenta, bićeš potreban svuda i uvijek. I još nešto: u ovoj profesiji se čovjek gradi i kao stručnjak i kao osoba, a to nema cijenu.