Kenan Nezirić, diplomirani medicinski tehničar, danas obavlja funkciju glavnog medicinskog tehničara u Domu zdravlja Jablanica. Njegova profesionalna priča svjedoči o posvećenosti sestrinstvu i kontinuiranom radu na unapređenju zdravstvene njege u lokalnoj zajednici.

Početak karijere i izbor profesije... Prve radne dane bilježim sa 25 godina u službi Hitne pomoći u sklopu Doma zdravlja Jablanica. Većina učenika sa 15 godina još uvijek ne zna šta želi da bude u životu. I ja sam bio među njima, ali sam vrlo brzo shvatio, kao i većina mojih kolega, da je medicinski tehničar jedan od najhumanijih poziva. Ono što me i danas inspiriše jeste svakodnevno zadovoljstvo pacijenata i saznanje da si nekome pomogao onda kada mu je to najpotrebnije.

Opišite jedan radni dan... Nijedan moj radni dan nije isti. Većinom je dinamičan i često nepredvidiv, posebno u službi hitne medicinske pomoći, gdje pored svojih redovnih obaveza najviše vremena provodim u direktnom radu s pacijentima. Tokom jutarnjeg sastanka definišemo koje su obaveze i prioriteti za taj dan. Nakon što rasporedimo zadatke, slijedi organizacija posla, koordinacija između službi, slanje timova na teren, uključujući i patronažnu službu. Neizostavan dio svakog dana su i administrativne obaveze poput vođenja dokumentacije, evidencija i izvještaja. Na kraju dana pravim kratak osvrt na urađeno, pripremam se za naredni radni dan i ostavljam jasne smjernice kolegama koji nastavljaju rad kroz dežurstvo.

Koji dio posla ljudi najčešće ne vide, a vama je najzahtjevniji?   Većina ljudi vidi samo dolazak ekipe i intervenciju. Ne vidi pritisak pod kojim se radi, brzinu odlučivanja, manjak ljudi i opreme, niti težinu odgovornosti koju nosi svaki dan. Ono što se u ovom poslu najmanje vidi, a najviše iscrpljuje, jeste stalno preuzimanje dodatne odgovornosti. U velikom broju situacija radim i poslove koji formalno nisu u mom opisu, kako bi se posao završio na vrijeme i sistem funkcionisao bez zastoja. Potreba da stalno budeš dostupan, da se prilagođavaš i preuzimaš više nego što je planirano, predstavlja dio posla koji se ne vidi, ali dugoročno najviše troši.

Kako je biti medicinski tehničar u Bosni i Hercegovini...   Biti medicinski tehničar u Bosni i Hercegovini nosi svoje specifičnosti, kao i sam zdravstveni sistem u kojem radimo. Drago mi je što se u posljednje vrijeme sve više prepoznaje značaj medicinskih sestara i tehničara kroz obrazovanje, edukacije i stručne radionice, te što se naša uloga sve češće vidi kao jedna od najvažnijih i neizostavnih karika u procesu liječenja i zdravstvene njege pacijenata. Ipak, posljednjih godina svjedočimo velikom odlasku školovanog, a sve češće i iskusnog kadra. Razlozi su uglavnom slabiji finansijski uslovi i sve veće opterećenje na poslu, koje je direktna posljedica nedostatka osoblja.

Kako se posao promijenio od dana kada ste tek počeli raditi do danas… U službi hitne medicinske pomoći fokus je bio prvenstveno na pravilnom izvođenju zadataka i reagovanju u trenutku. Danas je moj posao znatno drugačiji. Pored neposrednog rada, podrazumijeva planiranje, organizaciju i koordinaciju tima, donošenje odluka koje utiču na cijelu službu, kao i odgovornost za ljude, procese i kontinuitet rada. Umjesto da razmišljam samo o jednoj intervenciji, danas sagledavam širu sliku i dugoročne posljedice svake odluke. Na napredovanje gledam kao rezultat truda i odricanja, ali i obavezu da se stečeno iskustvo i povjerenje svakodnevno opravdavaju kroz rad i odnos prema pacijentima i kolegama.

Koji su nedostaci u ustanovi u kojoj radite? Šta biste promijenili? Kao i u većini zdravstvenih ustanova, najveći izazovi s kojima se suočavamo odnose se na ljudske resurse. Kao „manji“ dom zdravlja, često se nalazimo u situaciji da se kadar kod nas afirmiše, dodatno edukuje i potom odlazi u veće zdravstvene ustanove ili veće gradove. Uz to, bolovanja i odlazak medicinskih sestara/tehničara u penziju dodatno otežavaju organizaciju rada, pa se dešava da teret posla preuzima osoblje koje ostaje u službi. U takvim okolnostima, pronalazak adekvatnih zamjena je izuzetno težak, a obim posla koji se mora obaviti ostaje isti. Volio bih da u budućnosti uspijemo dodatno unaprijediti uslove rada u smislu infrastrukture. Zgrada ustanove je starija i trošna, te bi adaptacija unutrašnjih prostora, ordinacija, intervencijskih i ostalih prostorija u kojima radimo značajno doprinijela kvalitetnijem radu i boljem ambijentu za pacijente i osoblje. Ipak, važno je istaći da se u posljednjih nekoliko godina napravio vidljiv iskorak u unapređenju uslova rada, kako u pogledu kadra, tako i infrastrukture, zahvaljujući zalaganju menadžmenta ustanove. Vjerujem da smo na dobrom putu.

Prošlogodišnje poplave u Jablanici bile su veliki izazov za cijelu zajednicu. Koliko su ti događaji ostavili traga na medicinske radnike... Teško je u nekoliko rečenica opisati sve ono što smo prošli tokom prošlogodišnjih poplava u Jablanici i kakav su trag ti događaji ostavili na sve nas. To je period koji je promijenio i ljude i profesiju i koji će zauvijek ostati urezan u sjećanje. Uticaj na zdravstvene radnike bio je višestruk. Kod prvog dolaska na posao svi smo bili u šoku i neizvjesnosti, zabrinuti za svoje porodice, jer nismo imali nikakve informacije niti mogućnost da stupimo u kontakt s najbližima. Nažalost, neki od naših kolega izgubili su članove porodice i prijatelje. Slijedili su dani za danom, ispunjeni neprekidnim izazovima koji su na svakoga od nas ostavili dubok trag koji se ne može izbrisati. I pored svega, kao mali tim dali smo svoj maksimum tokom cijelog perioda zbrinjavanja pacijenata, kako u ustanovi, tako i na terenu. Većinu vremena provodili smo na radnom mjestu – neki su odlazili kući samo da prespavaju, dok su drugi ostajali u noćnim dežurama. Ovi događaji bili bi veliki izazov i za mnogo veće zdravstvene ustanove, a za nas bi bili gotovo nemogući bez nesebične pomoći kolega iz Sarajeva, Mostara, Konjica i Maglaja, kojima se i ovom prilikom iskreno zahvaljujem. Imali smo dežurne ekipe na svim mjestima nesreće, ekipe u ustanovi, kao i patronažne službe koje su, često u izuzetno teškim uslovima, dolazile kako do unesrećenih, tako i do zdravih ljudi kojima je bila potrebna bilo kakva pomoć. Teške situacije, gubici i neizvjesnost ne mogu se zaboraviti, ali su istovremeno pokazali snagu solidarnosti, zajedništva i humanosti. Upravo u tim trenucima vidjelo se koliko su zdravstveni radnici spremni stati uz građane, bez obzira na umor, strah i okolnosti.

Da li mislite da je obrazovni sistem za medicinske sestre/tehničare u BiH dovoljno razvijen? Šta bi trebalo poboljšati?  Lično smatram da obrazovni sistem za medicinske sestre i tehničare u BiH još uvijek nije dovoljno razvijen, ali je važno naglasiti da u posljednjih nekoliko godina ide u dobrom smjeru. To se vidi kroz srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje, ali i kroz radni odnos, zahvaljujući različitim edukacijama koje su u velikoj mjeri organizovane kroz Projekat jačanja sestrinstva u BiH u saradnji s entitetskim ministarstvima zdravstva. Smatram da bi medicinske sestre i tehničari nakon završenog obrazovanja trebali imati jasno i precizno definisane kompetencije i odgovornosti u praksi. Također, mentorstvo tokom obrazovanja treba imati jasnije ciljeve i evaluaciju, kako se znanje ne bi sticalo „u hodu“ tek nakon zaposlenja.

Šta najviše pamtite sa edukacija…  Moj prvi susret sa Fondacijom  bio FAMI je prije otprilike četiri godine i već tada sam vidio koliko se kroz Projekat radi za našu profesiju. Bio sam na više edukacija, radionica i programa i mogu reći da su u posljednjih nekoliko godina u velikoj mjeri doprinijeli podizanju profesionalnih standarda sestrinstva i zdravstvene njege u Bosni i Hercegovini, u saradnji s institucijama i kolegama iz zemlje i inostranstva, uključujući Federalno ministarstvo zdravstva i Vladu Švicarske. Posebno bih istakao edukaciju „Liderstvo u sestrinstvu“ u Neumu i na Jahorini. Tokom tih edukacija imali smo priliku razmjenjivati iskustva s kolegama iz cijele BiH i zajednički obrađivati teme važne za lični i profesionalni razvoj. Stečeno iskustvo kontinuirano prenosimo u svoje ustanove, unapređujući praksu i kvalitet zdravstvene njege.

Događaj iz Vaše karijere koji ćete uvijek pamtiti…  Covid-19 je za sve zdravstvene radnike neizbrisiv dio karijere i sigurno ćemo ga dugo pamtiti. Posebnu uspomenu ostavile su i poplave u Jablanici. Sjetim se i jednog popodneva kada smo doktorica, vozač i ja ostali sami u dežuri i zbrinuli trudnicu kojoj je krenuo porod – majka i beba su bili sigurni. Takvi momenti ostaju zauvijek u sjećanju.

Šta biste poručili mladima koji razmišljaju o karijeri medicinske sestre/tehničara…  Poručio bih svima koji žele pomagati ljudima, raditi u timu, biti odgovorni i stalno učiti, da se odluče za ovaj poziv – jer svaki posao koji ima za cilj spašavanje ljudskih života, ima stvarni smisao.